Zima je već sada snijegom i ledom okovala katune na Komovima. Na Štavnoj, u Božićkom katunu, koji broji četrdesetak koliba samo jedna dimi. Četrdesetogodišnji Miomir Ćulafić, poznat kao Mikša i ove godine je sam zazimio na ovoj prelijepoj planini, na 2000 hiljade metara nadmorske visine, 20 kilometara udaljenoj od njegovog sela.

Mikša u teškim zimskim uslovima boravi na Komovima. Od polovine prevoja Trešnjevik do Štavne, na krpljama gazi i do dva metra snijega noseći obramnicu od tridesetak kilograma punih devet kilometara do zimovnika. Ponekad se desi i dva puta dnevno.

– Surovo je živjet sam na Komovima u dva metra snijega. Čovjek mora da bude i fizički i psihički spreman da bi sve to izdržao. Treba naći vodu u sniježnoj blokadi. Očistiti snijeg oko vikendica, nekoliko puta dnevno, jer ovdje snijeg zna da napada za dva sata i do pedeset santimetara. U ovoj nedođiji, vuci su mi jedini i najvjerniji dugovi. Redovno me prate kada prtim tolike kilometre, a u kasnim noćnim satima, dok vjetar urla i Komovi huče, zavijanjem mi ublažavaju samoću i tjeskobu – kroz osmijeh pripovijeda Mikša.

Prisjeća se dana u kojima mu se činilo da je taman stao na noge, jer je počeo da radi u policiji... Ali, dobio je otkaz. Promišljao je godinu dana, šta i kako dalje. Razmišljao je o Komovima, o bogatstvu koje posjeduju, planinskom turizmu, ali nije imao pomoći niotkuda. Kako to obično biva, neočekivano, na Komove su došli Česi i od tada je sa njima počeo da sarađuje.

– Menadžerka češke „Alpine”, čuvene turističke agencije obilazila je Komove. Svratila je u naš stan da se odmori. Nakon ispijene šolje kafe i razgovora od sat vremena otvoreno mi je rekla zbog čega je došla, i ponudila mi turističku saradnju. I tako je sve počelo, prije desetak godina, od jedne porodične kolibe i izdavanja komšinskih stanova. Bez ičije pomoći napravio sam tri objekta koji imaju trideset ležaja i lijep restoran sa pogledom na gorostasne Komove – priča nam u zanosu Mikša.

Ovu zimu lakše dočekuje. Kupio je motorne sanke. Gostiju je sve više. Pripremio je dovoljno hrane i pića, a drva je umetrio.

– Konačno da i ja malo iskoračim. Bogu hvala. Mnogo sam se promučio svih ovih zima. Ušao sam u projekat bez ičije pomoći. Gostiju je zimi sve više i ako ovako potraje, biće i društva na Komovima. Valjda neće biti više jezive i dugotrajne samštine – zamišljeno prozborava Mikša.

Mikšu ostavljamo na Komovima u sniježnim nametima u nadi da će neko u državi i opštini prepoznati ovakve ljude, koji gvozdenom voljom, snagom i upornošću promovišu Komove i razvijaju planinski, katunski turizam.

LUKA DEDOVIĆ

---